Изворни код странице Vojna Enciklopedija:Štokavsko narečje

{{bez_izvora}}
{{Južnoslovenski jezici}}
[[Datoteka:Dijalekti-Štokavskog-narečja.svg|mini|300p|Štokavski dijalekti pre jugoslovenskih ratova.]]
[[Datoteka:Shtokavian subdialects1988-sr.png|mini|300p|Štokavski dijalekti pre jugoslovenskih ratova.]]
[[Datoteka:Serbo croatian dialects historical distribution 2-sr.png|mini|300p|Rasprostranjenost štokavskih poddijalekata pre migracija iz 16. veka.]]
'''Štokavsko narečje''' je narečje [[Vojna Enciklopedija:Srpski jezik|srpskog]] jezika, na čijoj osnovi su, pored srpskog, standardizovani nekadašnji [[Vojna Enciklopedija:Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]], zatim [[Vojna Enciklopedija:Hrvatski jezik|hrvatski]], [[Vojna Enciklopedija:Bošnjački jezik|bošnjački]], kao i predloženi [[Vojna Enciklopedija:Crnogorski jezik|crnogorski]]. 

== Istorijski prikaz ==
Prvo je razdoblje, koje traje do kraja 12. veka, doba sporih jezičkih promena, uglavnom na glasoslovnom planu. Zbog nevelikog broja tekstova (povelja Kulina bana, Mihanovićevi fragmenti) stanje se uglavnom rekonstruiše metodama istorijsko-poredbenog jezikoslovlja. 

=== Prostiranje štokavice u predmigracijsko doba ===
Po hrvatskom jezikoslovcu [[Josip Lisac|Josipu Liscu]], štokavsko područje bilo je podeljeno na zapadnu i istočnu štokavicu.

=== Zapadna i istočna štokavica ===
''Zapadna štokavica'' graničila je pre velikih seoba (uglavnom 16. i 17. vek) s kajkavskim i čakavskim narečjem te s istočnom štokavicom. Prema kajkavcima granica je išla približno od ušća Une u Savu prema severoistoku prilično istočnije od današnje Virovitice i dalje u današnju Mađarsku. Čakavsko-zapadnoštokavska granica očito nije bila oštra, ali se kao njeno prostiranje može uzeti područje neznatno istočno od Une, zatim Dinara, uz izbijanje na more istočno od Cetine. Ostrva su bila čakavska, obala zapadnoštokavska, ali zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, istočni Pelješac, Mljet i ostrva pred Dubrovnikom zapadnoštokavski.

Granica između dve štokavice najverojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolinom bila u zapadnoj štokavici; zatim je odvojila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj. Bokeljski katolici verovatno su imali govor zapadnoštokavskoga tipa, pravoslavci u Boki govor istočnoštokavske fizionomije. 

''Istočna štokavica'' prostirala se od područja zapadne štokavice do područja [[Vojna Enciklopedija:Prizrensko-timočki dijalekt|torlačkog narječja]], to jest do zone od Albanije preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu. U navedenom tekstu je izostavljeno protivslovlje koje verovatno nisam autor nije primetio: u istoj se rečenici govor bokeljskih Hrvata proglašava zapadnoštokavskim, kao i najzapadnijim istočnoštokavskim.) 

U drugom periodu, 13.-14. vek, dolazi do većeg broja promena glasova i oblika, što na kraju ima za posledicu redukciju broja glasova iz fonemskog inventara [[Vojna Enciklopedija:Crkvenoslovenski jezik|starocrkvenoslavenskoga jezika]]. Treće razdoblje, u 14. i 15. veku, svedok je mešanja dijalekata, većih migracija zbog [[Osmansko carstvo|osmanske]] najezde, nestanka posebnih oblika zapadne i istočne štokavice i stvaranja novoštokavskih dijalekata koji ostaju supostojati s starovoštokavskima.

== Podela štokavskog narečja ==
Štokavsko narečje se klasifikuje prema dva pravila: radi li se o ''novoštokavskom'' ili ''staroštokavskom'' (katkad nazvanom staroštokavskom) dijalektu, te o refleksu praslovenskog glas - fonema [[ѣ (ćiriličko)|jat]], što se često u latinici beleži kao ě. 

=== Staroštokavski ===

==== Prizrensko-timočki dijalekt ==== 
Staroštokavski ekavski ili prizrensko-timočki govori (poznati kao '''prizrensko-timočka dijalektska grupa''', a pogrešno nazivani i kao torlački dijalekt) su skup dijalekta srpskog jezika, staroštokavske grupe, kojim se govori na prostoru od Prizrena na jugu do reke Timok na severu. Ovaj dijalekt je karakterističan po velikoj sličnosti sa starosrpskim, staroslovenskim, odnosno protoslovenskim jezikom u pogledu glasova, jer je zadržao veliki deo glasova koje su u drugim dijalektima izgubljene. Položaj naglaska je sličan onom u kosovsko-resavskom dijalektu, kao i svim staroštokavskim dijalektima.

==== Slavonski ====
Slavonskim dijalektom se govori u delovima Slavonije. Mešanog refleksa jata, ikavsko/ekavsko/ijekavski, u slavonskom dijalektu prevladava ikavski refleks jata. Izvorni govornici su uglavnom Hrvati '''Šokci'''.

==== Istočnobosanski ====
Istočnobosanski ili šćakavsko-ijekavski je stari bosanski dijelekt kojim se govori na širem području koje uključuje Sarajevo, Tuzlu, deo Posavine i govori u porečju Fojnice, zatim u bosansko-hrvatskim iseljeničkim oazama oko Virovitice, Hrvatske Kostajnice i nekim hrvatskim naseljima u Mađarskoj. Uglavnom je ijekavski, uz pojedinačne ikavske i ekavske reflekse jata. Karakteristika im je izgovorna grupa ''–šća'' umesto ''–šta'' u novoštokavici (kliješća/klešta). Izvorni govornici su uglavnom Bošnjaci i Hrvati, zatim manji deo Srba na području planine Ozren.

==== Kosovsko-resavski ====
Staroštokavski ekavski ili kosovsko-resavski govori se na području dela severnoga Kosova i severoistočne Srbije. Zadržao je i neke arhaične oblike u [[Vojna Enciklopedija:Morfologija (jezikoslovlje)|morfologiji]], najviše u promenama po padežima. Izvorni govornici su u velikoj većini Srbi.

==== Zetsko-raški ====
Staroštokavski ijekavski ili zetsko-raški govori se u istočnom delu Crne Gore i jugozapadnom delu Srbije, istorijskoj Raškoj koja je za doba turske vladavine dobila ime Sandžak. Jedna od specifičnosti je i dosta često sekundarno jotovanje (npr. ''đevojka''), često uz pojavu novih fonema (/ś/, /ź/). Izvorni govornici su uglavnom Crnogorci, Bošnjaci i Srbi.

=== Novoštokavski ===

==== Bosansko-dalmatinski ili novoštokavski ikavski ====

==== [[Vojna Enciklopedija:Dubrovački dijalekt|Dubrovački dijalekt]] ====
Nekad je ovaj dijalekt bio poseban, a danas je deo ijekavskog novoštokavskog dijalekta ([http://www.matica.hr/MH_Periodika/vijenac/1999/148/html/hrvatski/06.htm članak Josipa Lisca] u „Vijencu“ Matice hrvatske).

==== Istočnohercegovački ili novoštokavsko (i)jekavski ====

Istočnohercegovački dijalekat je mlađi štokavski dijalekat [[Vojna Enciklopedija:Dubrovački dijalektijekavski izgovor|ijekavskog izgovora]]. Njime se govori u istočnoj [[Hercegovina|Hercegovini]], zapadnoj [[Srbija|Srbiji]], kao i u [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. U Hrvatskoj istočnohercegovački dijalekat je maternji govor gotovo svim [[Srbi]]ma, kao i ostalim nacionalnostima u predelima sa izrazito jakim srpskim imigracijama ([[Vojna krajina]], delom [[Slavonija]] i [[Dubrovnik|Dubrovačko]] primorje). Ovom dijalektu pripada i većina štokavskih govora [[Bosna|Bosne]]. Prostire se na zapad sve do [[Čakavsko narečje|Čakavskog]] i [[Kajkavsko narečje|Kajkavskog]] narečja, a na sever sve do [[Mađarska|Mađarske]].

==== Vojvođansko-šumadijski ili novoštokavski ekavski ====

Vojvođansko-šumadijski dijalekat pripada grupi mlađih štokavskih dijalekata. Zastupljen je u najvećem delu severozapadne Srbije, u [[Srem]]u, [[Šumadija|Šumadiji]], [[Beograd]]u, najvećem delu [[Bačka|Bačke]] i [[Banat]]a. Ovim dijalektom govore i Srbi u [[Mađarska|Mađarskoj]] i [[Rumunija|Rumuniji]].

== Opšte osobine štokavskoga narečja ==
Ime potiče od '''upitne zamenice''' '''što/šta'''. Najrasprostranjenije je narečje tzv. [[Vojna Enciklopedija:Srednjojužnoslovenski dijasistem|srednjojužnoslovenskoga dijasistema]] čije se područje u vreme migracija izazvanih osmanskim osvajanjem hrvatskih zemalja (od '''15. veka''') znatno proširilo na štetu čakavskog i kajkavskog narečja. 

Glavne osobine većine štokavskih govora su: 
* zamenica ''što''
* prelazak ''/ǫ/'' u ''/u/'' (''vuk'', ''sunce'')
* zamena slogotvornog ''/l/'' s ''/o/'' na kraju reči ili sloga (''pisal''/''pisao'', ''govoril''/''govorio'')
* u nekim krajevima ''/h/'' (''’oću'',''’ajde'')
* naglasak »pomaknut« sa poslednjega sloga
* nenaglašene dužine i drugo. 

U delu štokavskih govora, otprilike od '''16. veka''' razvile su se karakteristike zbog koji se ti govori nazivaju '''novoštokavskima'''. Glavne su novoštokavske osobine: 
* novo akcentovanje 
** četvoroakcenatski sistem
** na unutrašnjim slogovima samo uzlazni akcenti
** poslednji slog bez akcenta
** nenaglašena dužina samo iza akcenta
* umetanje ''-ov-''/''-ev-'' u deklinaciji dela imenica muškoga roda (''krajevi''/''putovi''; takozvana duga množina)
* izjednačavanje padeža u množini (na primer '''dativ''' množina ''selima'', '''lokativ''' ''(o) selima'', '''instrumental''' ''selima'').

== Najstariji spomenici ==
Najstariji jezični spomenici štokavštine sadrže pomešani onodobni štokavski vernakular i starocrkvenoslovenski jezik. Najveći deo otpada na diplomatske i trgovačke ugovore, a manji deo na verske obrednike i u kamenu klesanu epigrafiku. Deo lingvista smatra da je jedan od prvih štokavskih tekstova na vernakularu povelja Kulina bana iz 1189, dok su drugi mišljenja da se radi o starocrkvenoslovensko-štokavskoj mešavini. Do osmanske invazije u 15. veku, većina ranoštokavskih tekstova — sa različitim udelom crkvenoslovenskoga — potiče iz područja sadašnjega Dubrovnika i južne Dalmacije, većega dela Bosne i Hercegovine (istorijski [[Bosna]], [[Hum]], [[Završje]], [[Donji Kraji]],..), južne i zapadne Srbije, Kosova i većega dela Crne Gore. Slavonije je jedno od štokavskih područja iz kojih nema tekstova iz razdoblja pre turske invazije.

Ranoštokavski se spomenici ne mogu jednostavno i jednoznačno podeliti po savremenom nacionalnom »ključu«: iako je deo neosporno srpski, kao pravni propisi srpskih vladara u 14. i 15. veku, a deo isto tako nesporno hrvatski (npr. dubrovački verski obrednici iz 14. veka), velik se deo starijih tekstova, napose bosanske i humske pravne povelje, te prepiska Dubrovnika sa bosanskom i srpskom državom, veoma često klasifikuju kao zajednična hrvatska, srpska, crnogorska i bošnjačka jezično-kulturna baština. Stepen i profil pripadnosti nekoj kulturnoj sferi zavisi o nizu faktora za koje jezikoslovci još nisu usuglasili kriterijume. Nakon turske invazije i izrazitije etno-konfesionalne diferencijacije što je poslužila kao temelj modernima nacijama, hrvatski štokavski tekstovi dolaze iz Dubrovnika, kopnene Dalmacije, Bosne, te, od 18. veka, Slavonije i Srema. Srpski i crnogorski spisi na štokavskom vernakularu potisnuti su reafirmacijom crkvenoslovenskoga u verskoj službi i drugim područjima života, no, prvi se tekstovi — izuzmemo li deo korespondencije raznih srpskih vladara i uglednika u 16. i 17. veku — na narodnom jeziku pojavljuju u prvoj polovini 18. veka. Bošnjačko-muslimanska adžamijska (alhamijado, aljamiado) književnost na narodnom jeziku, pisana modifikovanim arapskim pismom, počinje u 16. veku i traje, promenjiva intenziteta, do sredine 19. veka.

== Spoljašnje veze ==
* [http://ccat.sas.upenn.edu/~haroldfs/540/langdial/serbcrot.html Karta srpskohrvatskih narečja]
* [http://ostava.012webpages.com/Slika%20dijalekata%20po%20D.%20Brozovicu.htm Karta štokavskih dijalekta po Daliboru Brozoviću]
* [http://www.srpskidespot.org.rs/Mape/DijalektiStokavskogNarecja.htm Karta po Pavlu Iviću]

{{Dijalekti srpskog jezika}}
{{Slovenski jezici}}

[[Kategorija:Štokavsko narečje| ]]
[[Kategorija:Srpski jezik]]
[[Kategorija:Hrvatski jezik]]
[[Kategorija:Bošnjački jezik]]
[[Kategorija:Crnogorski jezik]]
[[Kategorija:Srpskohrvatski jezik]]