Vojna Enciklopedija:Bošnjački jezik

Bošnjački jezik (koristi se i naziv bosanski jezik) nacionalni je jezik Bošnjaka kojim govori oko 2 do 2,2 miliona ljudi: uglavnom u Bosni i Hercegovini (1,7-1,8 milion), Srbiji (134.000) i Crnoj Gori (34.078), a takođe i u zapadnoj Evropi i Severnoj Americi (150.000), kao i neutvrđen broj iseljenika u Turskoj.

Naziv jezika

Posle demokratskih promena u Srbiji (2000) neke državne institucije (na primer Republički zavod za statistiku) zvanično priznaju naziv bosanski jezik i koriste ga u službenim dokumentima. Srpski i hrvatski lingvisti smatraju da je uzimanje imena „bosanski“ za jezik jednog od naroda (Bošnjaka) u BiH pokušaj unitarizacije jezičkog prostora Bosne i Hercegovine. U Republici Srpskoj jezik se naziva jezik bošnjačkog naroda. U rezultatima popisa iz 2011. godine u Hrvatskoj se koristi naziv bosanski jezik. U rezultatima popisa stanovništva u Crnoj Gori iz 2003. godine, koje je objavio Republički zavod za statistiku Crne Gore, bosanski i bošnjački su navedeni kao dva zasebna jezika.

Odbor za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU objavio 2015. godine je saopštenje o statusu bosanskog ili bošnjačkog jezika, koje je potpisao predsednik odbora dr Ivan Klajn. Prema ovom saopštenju jedini ispravan naziv za jezik Bošnjačkog naroda je bošnjački jezik.

Nazivanje jezika u Bosni kroz istoriju

Iz predturskog perioda imamo zapise katolika, ikavca iz Bosne, Pribislava Pohvalića, koji piše ćirilicom, a jezik svojih pisama na više mjesta naziva srpskim. (Medo Pucić, Spomenici srpski ,II,pp.51.)

Iz turskog perioda imamo pjesme Muhameda Hevajie, Bosanca, koji je pisao arapskim pismom ali srpskim jezikom, pa tako svoje pjesme i naziva: "Ilahije na srpskom jeziku" i "Poziv na vjeru na srpskom jeziku".

Evlija Čelebija, turski putopisac, pominje bosanski jezik u svojim putopisima.

Vatroslav Jagić, hrvatski filolog i slavista u knjizi "Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga", 1867. Zagreb, na 142.str. narodni jezik u Bosni naziva srpskim: "...da nije moguće vjerovati da nebi bili u Bosni, Zahumlju, Diokleciji itd. već davna prije Kulina bana počeli pisati ćirilicom, a narodniem jezikom srbskim."

Matija Antun Reljković, koji kao i mnogi drugi Slavonci vode porijeklo iz Bosne u "Satiru" piše za Slavonce da su "serbski štili a serbski pisali".

I drugi Srbin katoličke vjere, Slavonac, Andrija Torkvat Brlić, čiji su preci porijeklom iz Hercegovine je isto imao stav da u Bosni treba proglasiti za službeni, srpski jezik (Vlasta Švoger, "Ideali, strasti i politika, život i djelo Andrije Torkvata Brlića,Hrvatski institut za povijest, 2012., fusnota 461.).

Antun Radić u listu "Dom" od 27.9.1901. broj 18. u članku "Hoćemo li opet pod Turčina?" piše o slozi pravoslavaca i muslimana: "A složili su se i pogodili ovako: ... Domaći jezik u Bosni i Hercegovini neka se zove srbski jezik, i neka se piše grčkim pismom Ćirilovim (ćirilicom), a ne latinskim pismom po hrvatskom načinu, kako mi ovo pišemo. Tako su se dgovorili naši bosanski i hercegovački Srblji s "turcima", to su podpisali i na to se zakleli. I to će oni razglasiti po svietu, neka se zna, što oni hoće, pa neka im Evropa u toj stvari pomogne, t.j.: da se Herceg-Bosna oduzme bečkomu cesaru, da se proganjaju rimski svećenici i ostalo."

Iz svega navedenog se vidi da se jezik u Bosni i Hercegovini kroz istoriju uglavnom nazivao srpskim imenom, kako od muslimana tako i od katolika.

Sistem dijalekata

Bošnjaci vjeruju da su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskog narječja, uglavnom: novoštokavskog ikavskog (tzv. bosansko-dalmatinski) i šćakavsko-ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskog (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojim govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemarljiv. Zbog procesa jezičke asimilacije , akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta, ali približno se može navesti sljedeće: većina Bošnjaka u Bihaćkoj regiji, uglavnom u zapadnoj Bosni, kao i srednjoj i južnoj Bosni (Travnik, Bugojno, Zenica, Livno,..) i sjevernom dijelu Hercegovine govornici su bosansko-dalmatinskog dijalekta; stanovnici širokoga pojasa koji se proteže južno od Sarajeva do Tuzle na sjeveru, sa središtima u Sarajevu, Kladnju, Brezi, Srebreniku, Tuzli, Zavidovićima, Olovu, Visokom, Fojnici, Kaknju,.. izvorni su govornici istočno-bosanskog dijalekta; Bošnjaci u području srednje i istočne Hercegovine (Čapljina, Stolac, Nevesinje), oaza u istočnoj Bosni (Goražde), te u većem dijelu Crne Gore i dijelu Srbije (Nikšić, Pljevlja, Prijepolje), kao i stanovnici većih gradova (uključujući i one iseljene iz gradova kao Teslić, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Zvornik, Vlasenica)- govornici su istočnohercegovačko-krajiškog dijalekta; dok su Bošnjaci koji naseljavaju istok Crne Gore i jugozapad Srbije (Podgorica, Bijelo Polje, Novi Pazar) govornici zetsko-južnosandžačkog dijalekta.

Tursko razdoblje

Po turskom osvajanju, koje je zahvatilo Bosnu 1463, no nastavilo se u raznim područjima sadašnje BiH još preko 50 godina, dolazi do znatnih društvenih, etničkih i jezičkih promjena. Naime, dijalekatska karta koja se formirala od 15/16. vijeka mijenjala je obrise govora pojedinih područja, no ne i samu strukturu. Osnovne osobine su velike seobe stanovništva, odseljavanje dijela starosedelačkog stanovništva u Hrvatsku, Mađarsku, Italiju, Austriju i Sloveniju, kao i islamizacija starosedelačkog stanovništva, te doseljavanje stočarskog elementa iz već osvojenih područja Balkanskog poluostrva, pogotovo Srbije, Crne Gore i Albanije. Na jezičkom području dolazi do novoštokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfoloških promjena koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novoštokavski su govori potekli iz sliva rijeke Neretve i širili se na sjever, zapad i istok. Glavne su razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu BiH): četvoroakcenatski sistem, pojava duge množine (grad/gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padeža u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava dočetnoga –o u participu mjesto –l (govorio/govoril), te gubitak fonema h u većini govora ('oću, 'ajde).

Prije prelaska na prikaz jezičnih osobenosti, slijedi osvrt na tri ekstralingvistička faktora koji se prema mišljenju Bošnjaka često spominju ili površno interpretiraju u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadašnjoj BiH:

a) prvo se odnosi na nacionalno ime Bošnjaka. Bošnjaci veruju da izvorno ime „Bošnjanin“ (u latinskim izvorima sing. „Bosnensis“) prvobitno označava jedino pripadnika srednjovjekovne bosanske političke jedinice. U počecima osmanske vladavine „Bošnjak“ (istorijski turcizam „Bošnjanin“) ime je za podanika hrišćanske vjeroispovijesti, dok se izraz „Bosnalu“ odnosio na islamizovano domaće stanovništvo. Potom, za ustaljene turske vlasti, riječ „Bošnjak“ označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne ("Bošnjak-milleti"), pa i izraz „Bošnjak-kavmi“ znači samo bošnjački narod - za što je prikladniji bio naziv „Bošnjak-taifesi“, koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili „plemenskom“ značenju. Sami su pak narodi koji naseljavaju BiH za sebe upotrebljavali različite nazive: od „Bošnjak“ u cijelom spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih. Kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini su u 19. veku definitivno nadvladala nacionalna imena, potisnuvši starije konfesionalne i regionalne označitelje.

Sadašnji bošnjački narod je od sredine 19. vijeka prošao kroz niz faza imenovanja i preimenovanja (Turci, Turci Bošnjaci, Hrvati/Srbi muslimani, Jugosloveni muslimani, Muslimani), da bi na kraju 20. vijeka konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za pripadnike islamske vjeroispovijesti koji su izvorni govornici nekoga dijalekta koji pripada srednjejužnoslavenskom dijalekatskom sistemu.

b) druga se sporna tema odnosi na današnje ime jezika, bosansko. Budući da se oznaka za pripadnike bosanske političke jedinice prema mišljenju Bošnjaka pojavljuje od 10. i 11. veka u grčkim i latinskim vrelima, da bi se nastavila u staroslavenskim, domaćem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato što se radi o jednom od glavnih sporova oko imenovanja jezika, i to od strane Hrvata i Srba u BiH (i uopšte). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski, jer drugi naziv implicira da se radi o zemaljskom, državnom jeziku - što nije slučaj, a i odaje aspiracije Bošnjaka za dominacijom (bar u tom pogledu) u cijeloj BiH. S druge strane, bošnjačko vođstvo i narod insistiraju na istorijskoj utemeljenosti naziva bosanski jezik, kao i emocionalnoj vezanosti Bošnjaka za to ime. Budući da se radi o nepomirljivo suprotstavljenim stavovima, preostaje da se nabroje istorijske činjenice, bez pretenzija da će to nabrajanje išta razriješiti.

Bošnjaci veruju da glavna nemogućnost racionalne rasprave leži u tome što je turska riječ „Bošnjak“ zamijenila staru „Bošnjan (in“)- ali u suženom značenju. Prije je prema mišljenju Bošnjaka reč Bošnjanin označavala bilo kojega žitelja Bosne, dok se ime Bošnjak odnosi na samo jedan segment populacija, islamizirano stanovništvo. Zbog toga je naprosto nemoguće iz starijih izvora izvesti bilo kakav jednoznačan zaključak, jer se samo ime upotrebljavalo u drugačijim društveno-etničkim okolnostima. Tome još treba dodati i to da u većini stranih jezika onoga doba u kojima se pisalo o Bosni (latinski, italijanski, francuski) nema razlikovanja među pojmovima „bosanski“ i „bošnjački“- čak ni na formalnom nivou, pa ta svjedočanstva malo znače. U istorijskom prikazu, može se reći:

• Bošnjaci veruju da je ime za jezik u Bosni spomenuto kod grčkog reformatora srpskog pravopisa Konstantina Filozofa (14. vek) kao bosanski, dok je ranije najrašireniji naziv bio „slavenski“ (lingua sclauonica u latinskim izvorima). Katkad je spomenuto ime srpski (sr'scie), no, na nekoliko povelja koje su vladarsku dinastiju Kotromanić pisali uvezeni pisari iz osvojenih područja iz Srbije, te hrvatski (croatice, na latinskom) u prepisci s Rimom. No, do pada pod Turke, među rijetkim spomenima domaćega jezika u Bosni dominira opšteslovensko ime - slavenski.
• Bošnjaci veruju da se u razdoblju od 15. do 19. veka se pojavljuju (osim hrvatskog, srpskog, ilirskog, slovenskog, slovinskog i dalmatinskog imena) nazivi „bosanski“ i „bošnjački“. Prema mišljenju Bošnjaka izgleda da su Hrvati u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini često koristili naziv „bosanski“ da označe štokavsko narječje ili razgovorni jezik uopšte (npr. dubrovački autori i franjevački pisci u Bosni). Pojam je imao dvostruku razlikovnu funkciju: nekad je bosanski značilo štokavski (a ne čakavski, koji je nerijetko zvan dalmatinskim), a u drugim slučajevima štokavski ikavski (čime se razlikovao od „dubrovačkog jezika“, ili štokavsko-jekavskog, kod Bartola Kašića). Među Bošnjacima, a i turskim putopiscima, koriste se oba naziva (bosanski i bošnjački) - uz napomenu da je teško u turskom praviti razliku jednog od drugog. Prema mišljenju bošnjačkih lingvista nesporno je da je u 19. stoljeću zabilježeno da je većinski naziv za jezik u Bosni bošnjački (npr. po svjedočanstvima Matije Mažuranića"„... u Bosni se bošnjački eglendiše“), a pojavljuje se i ime bosanski (npr. u crnogorskim muslimanskim izvorima).

Bošnjački lingvisti smatraju da je razlikovanje naziva „bosanski“ i „bošnjački“ najnovijega datuma, jer u starijim izvorima ima potkrepe za oba naziva, s time da nijedan od naziva nema funkciju označitelja govora muslimana- a ne katolika i pravoslavnih. Istorijsko pominjanje i jednoga i drugoga imena, u različitim kontekstima i s različitim značenjima, nije argument ni za ni protiv u sadašnjoj prepirci oko jezika Bošnjaka.

Nakon prikaza ovih vanjezičkih polemičkih elemenata, prikazaće se osnovne karakteristike značajne za formiranje savremenoga bosanskog jezika.

Književnost alhamijado i formiranje vernakulara

Prema mišljenju bošnjačkih lingvista u 15. i 16. veku počinje prava istorija bosanskog jezika - zajedno s pojavom bošnjačko-muslimanskog etnosa i njegovim diferenciranjem kako od katoličkih i pravoslavnih zemljaka, tako i od istovjernih Turaka i islamskih naseljenika iz drugih područja Osmanskoga carstva. Oni smatraju da je bošnjački jezik temeljen na staroj jezičkoj baštini, pogotovo na govornom jeziku kakvoga nalazimo na mramorovima ili stećcima, kao i na zatečenom jezičnom stanju. Na dijalekatskom nivou, može se grubo reći da su muslimani i katolici zapadno od crte koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci s čakavskim elementima, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Pravoslavno stanovništvo se širilo zajedno s turskim jedinicama iz područja sadašnje Crne Gore, zapadne Srbije i istočne Hercegovine, te je donijelo uglavnom novoštokavski ijekavski dijalekt.

Što se muslimanskog stanovništva tiče, ono je nastalo najviše islamizacijom starosedelačkog stanovništva, ali i prilivom islamiziranih stanovnika dijelova Hrvatske (Slavonija, Srijem, Lika, Dalmacija), te Crne Gore (najviše u primorskom dijelu, dok je domorodačko stanovništvo ostalo u području crnogorskog i srpskog Sandžaka, koje svojim dijalekatskim izrazom odudara od stare bosanske i humske jezičke sitaucije), kao i zapadne Srbije. Na području sadašnje BiH dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmansko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektološkim istraživanjima: čakavsko narječje Bihaćke regije zamijenjeno je arhaičnim šćakavsko ikavskim, idiomom oko kojega se dijalektolozi još spore; srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, kakva je i bila, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Što se tiče prostorne rasprostranjenosti, najveće promjene su zabilježene na području tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske Krajine, posebno većinskoga dijela naseljenog pravoslavnim stanovništvom (Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić grad/Varcar Vakuf,..), gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski. Bošnjaci veruju da je govorni jezik Bošnjaka od 15. do 19. veka uglavnom, uz manje izmjene, ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na većem dijelu sadašnje BiH - jedini izuzetak čini prostrano područje Bosanske Krajine, i, manjim dijelom, Podrinja i Semberije.

Prema tome, prema verovanju bošnjačkih lingvista u 15/16. veku, bosanski jezik je ušao u istoriju, stvaran u novoj atmosferi islamskog civilizacijskog kruga i temeljen na jezičkoj baštini stare Bosne i Huma, što spada u njegovu predistoriju. Poznata je činjenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljeni temelji budućnosti. U književnosti dobar je primjer Volter, koji je mislio steći slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenima), dok su za razonodu napisani kratki romani kao „Kandid“ ostali piščevo trajno nasljeđe koje ga je proslavilo. Sličan je slučaj s bošnjačkom alhamijado (sreću se još i izrazi kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) književnošću, koja je služila za razonodu svojim tvorcima koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana klasičnim islamskim jezicima - arapskom, turskom i farsiju/persijskom. No, tok istorije je progutao ta njihova djela visokih ambicija, položivši ih u nepregledno more islamsko-orijentalne književnosti na centralnim jezicima islama. Ono što je ostalo, i po čemu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana Čuvidina i mnogi drugi zapamćeni — stvaralaštvo je na bosanskom jeziku .

Bošnjaci veruju da se još u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost- na bosančici i arebici (ili arabici)- modifikovanom arapskom pismu, u nekim elementima prilagođenom glasovnim karakteristikama bosanskog jezika.

Alhamijado književnost je dala preko 100 djela-kako pjesničkih, tako i proznih. U pjesničkom izrazu dominiraju islamske forme: ilahije, kaside, zatim poučne, satiričko-političke i društveno-kritičke pjesme, te vjerski spjevovi, dok u prozi nalazimo udžbenike, praktične priručnike, vjersko-poučnu literaturu i sl. Prvo djelo alhamijado književnosti je „Chirvat turkisi“, ili „Hrvatska pjesma“ nekog poturčenjaka, Mehmeda iz Erdelja (Mađarska), iz 1588 ili 1589.

Usmena književnost

Bošnjaci smatraju da je najpoznatija bošnjačka narodna umotvorina, pjesma „Hasanaginica“ , postigla je svjetsku slavu prvo kao „ilirska“ pjesma koju je zabilježio Alberto Fortis u svom putopisu, i koja je ubrzo prodrla u evropska kulturna središta koncem 18. i početkom 19. vijeka. Oni smatraju da je Vuk Karadžić tu izvorno štokavsko-ikavsku (pa i čakavsku - tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski kulturni djelatnik Bajamonti) pjesmu, koja opisuje zbivanja isključivo u muslimanskoj sredini, i to u ondašnjoj turskoj Dalmaciji, u Imotskome - pogrešno predstavio njemačkoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srpske narodne poezije. Bošnjački lingvisti smatraju da „Hasanaginica“, koja nije isključivo bošnjačka po uticaju ni raširenosti, ali jest po postanku i nastanku - još nije nacionalno atribuisana uprkos raspadu serbo-kroatizma kao discipline.

Kako Bošnjaci smatraju, može se reći da bošnjačka narodna poezija, epska i lirska, zauzima vidan dio stvaralaštva Bošnjaka. Oni smatraju da su njihove najznačajnije zbirke one koje su izašle u Hrvatskoj i inostranstvu (sakupljači pisci i etnolozi Luka Marjanović, Kosta Horman, Alija Nametak, Nasko Frndić, Milman Peri; koncem 20. vijeka te su zbirke ponovo izdane i obrađene u redakciji Đenane Buturović i Muniba Maglajlića). Zbirke su opsežne - npr. Marjanovićeva, koja je sakupljana u Krajini, s „pivačem“ Mehmedom Kolakovićem, te drugima, ima preko 255.000 stihova; Perijeva, koja reprodukuje preko 12.000 stihova bjelopoljskog „Homera“ Avde Međedovića. Za jezičnu situaciju je važno sljedeće:

• epske i lirske pjesme, a i veoma popularne i rado bilježene sevdalinke, pružaju, u pogledu jezičkoga izraza, očekivanu sliku-uprkos „prepravljanju“ tekstova tokom vremena (npr., uklanjanje raznih jezičko-dijalekatskih osobenosti, a katkad i nedopustive intervencije u tekstu koje su se očitavale u dodavanju ili oduzimanju riječi ili cijelih stihova), pa je prema mišljenju bošnjačkih lingvista vidljivo da je usmeno bošnjačko stvaralaštvo, na dijalekatskom nivou, ostvareno na bosansko-dalmatinskom, istočno-bosanskom, istočnohercegovačko-krajiškom i zetsko-sandžačkom dijalektu
• narodne pjesme imaju osjetno veći dio turcizama, ili islamskih orijentalizama u vokabularu, nego što je to uobičajeno u govornom jeziku

Prema mišljenju savremenih bošnjačkih lingvista u formalnoj standardizaciji bosanskog jezika narodno bošnjačko stvaralaštvo je učestvovalo u mjeri kojoj je to bilo moguće, a to znači da se njegov uticaj osjetio ponajviše na većoj zastupljenosti turcizama. No, budući da moderna civilizacija već ima u velikoj mjeri izgrađen vokabular, uticaj narodne poezije i usmenog stvaralaštva je uglavnom ograničen na rječnik tradicionalnih zanimanja i zanata, porodičnih odnosa i vjersko-običajne terminologije.

Situacija u 20. veku i standardizacija

Odlike bošnjačkog standardnog jezika koje su utvrdili savremeni bošnjački lingvisti su sledeće:

• bošnjnjački jezik je, kao standardni jezik, jedan od jezika (uz hrvatski i srpski) koji slijede, uz različite stepene uticaja, iz starije jezičke baštine nastale na tlu Bosne i Hercegovine
• jezički standard još nije u potpunosti zavladao medijima bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.
• jezičke spomenike predturskog perioda kakve nalazimo na natpisima na kamenim pločama i u poveljama Kotromanića, odlikuje štokavsko narječje prožeto u većoj ili manjoj mjeri crkvenoslovenskim. Predturska Bosna je područje ćirilične pismenosti, imala je i svoju regionalnu verziju pisma kasnije prozvanu bosančica, dok se latinično pismo prvi put javlja za vrijeme Austrougarske.
• jezički spomenici specifično bošnjačkog jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslovenskog i vernakulara, kakvoga nalazimo na natpisima na stećcima u 14. i 15. vijeku) sežu u 16. i 17. vijek, u alhamijado književnost pisanoj na modifikovanom arapskom alfabetu (arebica). Česta je bila i upotreba ćirilice, i to prvenstveno u korespondenciji bosanskih muslimanskih velikaša („begovica“, begovsko pismo)
• tokom 19, prvenstveno krajem vijeka, pojavljuje se opsežnija kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Izet Sarajlić je jedan od poznatijih bosanskih pisaca, dok u sandžačke pisce ubrajamo Huseina Bašića, Ćamila Sijarića, Murata Baltića, Bajrama Redžepagića i Safeta Sijarića.

Raspadom SFRJ i ratom u Bosni i Hercegovini otpočela je konačna standardizacija bošnjačkog jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Senahida Halilovića. Odlike bosanskog standardnoga jezika su, po propisima tih djela, češća upotreba orijentalizama („turcizmi“ i „arabizmi") i očuvanje fonema „h“ i „f“ u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka.

Bošnjački jezik, uz srpski i hrvatski, jedan je od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini.

Spoljašnje veze

• (језик: )Mitra Reljić: O NACIONALNOM IMENU I PREIMENOVANJU JEZIKA BOŠNJAKA/MUSLIMANA
• SANU: Ne postoji bosanski jezik („Politika“, 21. avgust 2015)
• Senahid Halilović, Ilijas Tanović, Amela Šehović: Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik
• Dževad Jahić: Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora
• Senahid Halilović: Pravopis bosanskoga jezika
• Jahić, Halilović, Palić: Gramatika bosanskoga jezika
• Dževad Jahić: Bošnjački narod i jezik